Eksploatacija sumpora

 

Život na prostoru Radoboja, promatrajući ga na razini Krapinsko – zagorske županije, nije bio posebno različit u odnosu na ostale hrvatske regije. No, razvoj gospodarstva polako je, ovisno o prirodnim bogatstvima koja su otkrivana, nekim krajevima donosio temelje za drugačiji način života. Ono što se krilo u unutrašnjosti nekog područja, a tako se dogodilo i s radobojskim krajem, izvršilo je značajan utjecaj na razvoj, posebno tijekom 19. i 20. stoljeća. Zato ne čudi da se ovaj kraj počeo značajnije razvijati nakon 1811. godine, kada je pronađeno nalazište sumpora, a zatim i ugljena. U Radoboju je otvoren jedan od rijetkih europskih rudnika sumpora s jedinstvenom tehnologijom prerade te rude. Izumljen je stroj za rafiniranje sumpora koji je bio poznat pod nazivom radobojski stroj. 

Na slici: ruda sumpora

Sumpor je zapravo oduvijek bio u Radoboju, samo se za to nije znalo. Kako je i kada pronađen, postoji više verzija. Neki tvrde da je otkriven prilikom izmjere zemljišta koju su 1805. godine obavljali vojni stručnjaci. Drugi tvrde da je do otkrića došlo sasvim slučajno. Naime, jedan je seljak – navodno se zvao Ambroš – 1811. godine kopao podrum za klijet. U iskopanoj jami naložio je vatru i pred njegovim se očima dogodilo čudo. Nisu gorjela samo drva, nego se vatra počela širiti i zemljom. Kako si to sam, što je doživio, nije uspio objasniti, pomoć je zatražio od župnika kojem je odnio nagorjele komade drva i zemlje. No, ni on nije znao odgovor, a nije ga znao ni tridestnik Završki, koji je svratio k župniku. Međutim, njemu se zemlja učinila sumnjivom, jer bila je drugačije boje nego ona kakvu u Zagorju manje-više svuda nalazimo. Naravno, bio je to grumen sumporne rudače. Sumpor se počeo vaditi od 1811. godine. Financiran od državnog erara (državne blagajne) rudnik je isprva bio u državnom vlasništvu. Domaće stanovništvo, koje je bilo naviklo baviti se tradicijskom zemljoradnjom, nije se baš dalo nagovoriti na ovako težak rad – za što je bila potrebna rudarska vještina. O važnosti eksploatacije sumpora svjedoči to što je u Radoboju, 1815., uspostavljeno sjedište rudarskog suca. Do nove promjene dolazi 1823. podređivanjem nadrudarskom uredu u Celovcu.

 

Ostalo je isto tako zapisano da se Radobojski sumporokop u procesu proizvodnje počeo služiti kamenim ugljenom već prije 1824. Te godine znameniti mineralog Mohs u svom djelu o mineralogiji spominje radobojski sumpor uspoređujući ga s onim nađenim na Siciliji. L. Ebner, gradski sudac u Varaždinu, 1827. navodi kako u ovaj grad stiže samorodni sumpor, koji se vadi u carsko-kraljevskom rudniku u Radoboju.

 

O onima koji su radili na vađenju sumpora, danas nam svjedoče sačuvani pisani dokumenti. Krajem 1828. u radobojskom erarskom rudokopu zaposlena su dva činovnika i sluge te 63 rudara. Rudarska oprema bila je dosta primitivna: jedan manji parni stroj i velika peć za destilaciju sumpora, koja je bila smještena u talionici uz rudnik. Spomenutim problemima pridružena je i loša situacija s transportom koja se malo popravila izgradnjom ceste Krapina – Varaždin, preko Očure.

 

Unatoč većim investicijama od strane države rudnik je i dalje bio nerentabilan pa je donesena odluka da se rad obustavi, a rudnik proda privatnicima. Zatvoren je krajem studenoga 1864. Iduće ga godine kupuju poduzetnici: Sonnenberg iz Krapine te Pulzer i Mozes iz Zagreba. Oni su nastavili eksploataciju kopanjem novih jama, a usput se vadio i ugljen. Spominje se brdo Veliki Sušec, gdje su bile veće količine ugljena potrebnog za taljenje sumpora. Prizvodnja sumpora u količinama i vrijednostima, kao i broj zaposlenih, mijenjali su se iz godine u godinu. Tako je 1874. proizvedeno 17 024 kg sumpora, a 1878. godine 24 000 kg. Nakon te godine prozvodnja se naglo smanjuje i postaje sve manje rentabilna, što ilustrira podatak iz 1882. godine kada je proizvedeno 9 000 kilograma sumpora. Nakon prestanka eksploatacije, s vađenjem sumpora pokušalo se ponovno za vrijeme Prvog svjetskog rata. Nakon 1917. podataka o bilo kakvom vađenju sumpora više nema.

Slika: Sveta Barbara, zaštitnica rudara

 

Ugljenik Mirna

 

Na području Radoboja, da ne govorimo za šire područje, mnogo se toga zaboravilo što se odnosi na dane rudarenja. Dok je još starijih koji su rudarili i onih koji pamte priče svojih roditelja ili djedova, rudarska tradicija živi na ovim prostorima. Među, da tako kažemo, opipljivim dokazima toga je i naziv Mirna. Naime, to je bilo ime Ugljenokopnog dioničkog društva Zagreb, koje je (1919.) osnovao nestor hrvatskih industrijalaca Samuel David Aleksander (Zagreb, 13.VII.1862.-8.III.1943.), sin zagrebačkog trgovca žitom.

 

To ugljenokopno društvo već je ranije svoju djelatnost počelo kupnjom i eksploatacijom rudokopa Mirna u Sloveniji, pa je, dakle, taj naziv stigao u Radoboj s tradicijom rudarenja starijom od naše zagorske.

 Na slici: grumen ugljena

U svrhu usavršavanja produkcijske mogućnosti tog ugljenika, trebalo je riješiti problem prijevoza ugljena do Krapine, nakon čega se za daljnji transport koristila željeznica. Tako je do otpremne postaje Krapina, tijekom prve polovice 1923., izrađena moderna žičana željeznica dužine 4,5 kilometra. Zahvaljujući toj modernizaciji, bilo je omogućeno da se iz rudnika dnevno otpremi i 120 tona ugljena. Tom količinom pretežno su se opskrbljivala ostala poduzeća unutar ovoga koncerna, tako da se nije moglo udovoljavati narudžbama sa strane. Modernizacija je nastavljena na način da se iz Čehoslovačke nabavio uređaj za razvrstavanje ugljena.

 

Među burne događaje vezane uz radobojski rudnik Mirna svakako se ubraja štrajk u koji je 1938. stupilo oko 500 rudara. Veći problemi nastali su 17. srpnja 1943. kada su oštećena rudarska postrojenja, električna centrala te Žična željeznica Krapina – Radoboj, čime e poremećen transport iskopanog ugljena.

 

Po završetku rata, 1945. rudna polja Radoboja postala su općenarodno vlasništvo. Vlada Republike Hrvatske donijela je rješenje o osnivanju poduzeća Golubovečki rudnici. Prema raspoloživoj dokumentaciji utvrđeno je da je eksploatacija ugljena na području Radoboja prestala formalnom likvidacijom koju je provelo Ministarstvo rudarstva FNRJ Beograd u mjesecu lipnju 1948. Po prestanku rada ugljenokopa demontirana je i zračna žičara. Ona je predana Ugljenokopu Pregrada za dopremu ugljena na relaciji Pregrada – Lupinjak. Odluka o prestanku rada radobojskog ugljenokopa temeljila se na obrazloženjima stručnjaka vezanim uz veličinu i položaj ugljenih naslaga. Eksploatacija je bila otežana unatoč poboljšanim uvjetima rada i modernijim postrojenjima. Naime, ležišta ugljena bila su vrlo prelomljena, a slojevi su isprekidani kao posljedica tektonskih pomicanja tla.

 

Rudarstvo u radobojskom kraju zauvijek postaje i ostaje povijest. Na vizualno označavanje te slavne prošlosti Radoboja čekalo se punih 57 godina. Otkrivanjem spomenika rudaru stavljene su 2005. godine dvije točke na „i“. Naime, time je odana počast onima koji su obavljajući tu djelatnost prehranjivali svoje brojne obitelji, a ujedno je označen završetak uređenja centra Radoboj.

Copyright © 2017 Općina Radoboj. Sva prava zadržana.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).